Sarajevski energetski forum počinje sutra u hotelu Hills na Ilidži i trajat će do 23. juna.

Među panelistima na ovom prestižnom regionalnom skupu biće i prof. dr. Goran Majstrović, jedan od vodećih stručnjaka za razvoj elektroenergetskih mreža u Evropi.

Profesore Majstroviću, koliko su važni forumi poput ovog Sarajevskog, da struka ima uvid i viziju kako dalje u ovoj oblasti, ali i javnost da ima prave informacije šta nam nosi energetska budućnost?

MAJSTROVIĆ: Dugo godina energetika je bila potpuno van fokusa javnosti, a stručne teme su se najčešće raspravljale unutar uskog kruga eksperata. Zbog poznatih okolnosti energija je ponovno postala iznimno važan geopolitički alat, s direktnim utjecajem na opstanak i funkcioniranje gospodarstva, pa i svakodnevni život ljudi. Pridodamo li tome vrlo ambiciozne ciljeve u reformi energetskog sektora u Europi koje je nemoguće postići bez potpunog angažmana svih dionika, onda je jasno da su ovakvi skupovi i kontinuirane razmjene znanja i iskustava vrlo važni za razumijevanje i pripremu naše energetske budućnosti.

Konkretno na polju struke kojom se bavite – šta se može uraditi da procedure za izdavanje dozvola za kačenje na mrežu u zemljama regiona ne traju predugo i kako osigurati brzu izradu elaborata tehničkih rješenja kako bi se investitorima što prije odgovorilo na zahtjev? 

MAJSTROVIĆ: Jednostavno, treba učiti iz iskustava drugih zemalja. Nije BiH prva, ni jedina država koja se suočila s iznimno velikim brojem zahtjeva za priključenje na elektroenergetsku mrežu koje nije moguće realizirati uz postojeće propise, praksu i razinu izgrađenosti mreže. S tim problemom se suočavaju gotovo sve europske države. Iskustva drugih potvrđuju da bi priključak na mrežu trebalo dodijeliti projektima tek nakon što steknu odgovarajuću visoku razinu zrelosti projekta, a nikako na samom početku razvoja projekta, jer se time nepotrebno zauzima prostor za razvoj drugih projekata. Također, trebalo bi uvesti odgovarajuće garancije, financijske mehanizme odgovornosti i na strani investitora da će se dodijeljeni kapacitet mreže zaista i iskoristiti. Pored toga, potrebno je unaprijediti postojeći sustav planiranja i izgradnje mreže: umjesto determinističkog pristupa kojim se ograničava priključak zbog ekstremno malo vjerojatnih događaja u sustavu treba uvesti probabilistički pristup, uz mogućnost da operator sustava poduzima odgovarajuće pogonske mjere (npr. ograničenja proizvodnje) kojima se rješavaju takvi pogonski događaji. I konačno, nužno je značajno povećati investicije u mrežu, jer je postojeća mreža dimenzionirana i građena prilično davno za potpuno druge zahtjeve i na strani proizvodnje i na strani potrošnje.

Važno je napomenuti da takve, uvećane investicije u mrežu predstavljaju mali udio u ukupnoj cijeni električne energije i u konačnici praktički zanemariv trošak za krajnje kupce.

Jesu li kvalitete prijenosnih mreža u zemljama Zapadnog Balkana toliko loše, zastarjele sa nedovoljnim kapacitetima, da su se brzo ”popunile” i da uglavnom čujemo od elektroprivreda da nema više kapaciteta, dok recimo Njemačka izdaje dozvole za kačenje hiljada megavata za par mjeseci i njihova mreža ”ne puca i ne pada”. Kakve su njihove, a kakve naše mreže i šta oni rade ispravno, a mi pogrešno, ako imamo toliki nesrazmjer? 

MAJSTROVIĆ: Općenito se može reći da je elektroenergetska mreža u jugoistočnoj Europi inicijalno bila vrlo dobro razvijena, ali je značajan dio mreže već zastario. Kaskanje u priključenju OIE za npr. Njemačkom događa se zbog dva ključna razloga:

• način korištenja postojeće prijenosne mreže nije unaprijeđen i prilagođen novim okolnostima (još uvijek se koriste isti propisi, metode i kriteriji kao davno prije integracije OIE) i;
• razina investicija u mrežu nije ni približno dovoljna da se ostvare zacrtani ciljevi (u našoj regiji mrežarine i razine investicija u mrežu ne mijenjaju se desetljećima, a Njemačka ima ogroman, višestruki rast investicija u elektroenergetsku mrežu. Npr. planirane investicije u prijenosnu mrežu Njemačke u idućih 10 godina iznose oko 35 mlrd. €)

Ukratko, Nijemci se i propisima i upravljanjem i investicijama intenzivno prilagođavaju novim okolnostima i zahtjevima, dok u ovoj regiji i propisi i upravljanje i investicije još uvijek uglavnom idu po starom.

Kakvi su trendovi i koja su optimalna rješenja za tzv. ”uskih grla” na granicama između zemalja Zapadnog Balkana, u procesu prijenosa električne energije kako bismo mogli primiti i prenijeti energiju svih ozbiljnih investitora i iskorititi naše potencijale u energiji kao šansu za razvoj cijele regije?

MAJSTROVIĆ: Postojeći prekogranični prijenosni kapaciteti u našoj regiji su među najvećima u Europi. Praktički svaka država u regiji ima višestruko veće instalirane prekogranične prijenosne kapacitete nego maksimalno opterećenje države ili nego instaliranu snagu svih elektrana u državi. To je posljedica činjenice da se prijenosna mreža razvijala u okviru bivše zajedničke države, pa su nakon osamostaljenja republika interni vodovi postali interkonektivni. Problem uskih grla na granici se opet svodi na isto: način korištenja postojećih prijenosnih kapaciteta, odnosno način na koji se definira ograničenje prekograničnih razmjena. Sličan problem imale su sve države u Europi, pri čemu je kod velikih država puno slabija povezanost sa susjedima u smislu udjela moguće razmjene u ukupnoj potrošnji. Od nedavno se na razini Europe počeo mijenjati način korištenja prekograničnih prijenosnih kapaciteta (uveo se tzv. flow-based pristup) i to će značajno povećati mogućnosti sigurne prekogranične razmjene. Također,  povezivanjem europskog tržišta prakički se brišu granice među prijenosnim mrežama, odnosno interni vodovi se tretiraju jednako kao i interkonektivni.

Dakle, tek nakon što iscrpimo sve mogućnosti boljeg korištenja postojećih interkonekcija trebamo razmišljati o izgradnji novih.

Šta bi trebalo uraditi da se optimiziraju spremišta energije u tržišno orijentisanim elektroenergetskim sistemima, gdje ćemo vrlo brzo morati svi biti?

MAJSTROVIĆ: Postoje različite vrste spremnika energije. Neki od njih su u pogonu već desetljećima, kao npr. reverzibilne hidroelektrane, dok se druge vrste spremnika tek probijaju u elektroenergetski sustav, kao npr. baterijski spremnici. Da bi se njihovo korištenje intenziviralo, a tehnologija spremnika dalje razvijala, dovoljno je samo zakonski regulirati njihovu ulogu, status i uvjete izgradnje. Sve ostalo treba prepustiti tržištu i rezultati će vrlo brzo biti vidljivi, kao što uostalom već imamo u cijelom nizu primjera u praksi.

Ukoliko želite da čujete regionalne eksperte u polju energetike i solarne energije, prijave na SEF možete izvršiti još danas na https://sef.ba.