Prema definiciji: “Ugljični otisak je količina emisije ugljičnog dioksida povezana sa svim aktivnostima osobe ili drugog entiteta. Uključuje izravne emisije poput onih koje nastaju izgaranjem fosilnih goriva u proizvodnji, grijanju, transportu, kao i emisije potrebne za proizvodnju električne energije povezane s potrošnjom robe i usluga.”

Dakle, ugljični otisak (engl. Carbon Footprint) podrazumijeva ukupnost stakleničkih plinova koju izravno ili neizravno uzrokuje osoba, firma, djelatnost, proizvod ili događaj. U ugljični otisak uključeno je svih šest stakleničkih plinova iz Kyoto protokola: ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, hidrofluorougljike, perfluorougljike i sumporov heksafluorid.

Izračunava se množenjem emisija svakog od navedenih stakleničkih plinova s 100-godišnjim potencijalom globalnog zagrijavanja. Ugljični otisak računa se u tonama CO2 ekvivalenta. Riječ je o univerzalnoj mjernoj jedinici za emisije stakleničkih plinova koja odražava njihov različit potencijal globalnog zagrijavanja.

Sporazumi i protokoli

1987. godine, potpisivanjem Montrealskog sporazuma, krenulo se u proces smanjivanja upotrebe freona, halona, kao i drugih halogeniranih ugljikovodika za 50 posto, a naknadnim revizijama 1990. godine u Londonu i 1992. godine u Kopenhagenu zatraženo je da se oni u potpunosti zabrane i povuku iz upotrebe. Ipak, sporazume je do danas potpisalo 150 zemalja.

Izgradnja jedne solarne elektrane: ključ u ruke, EMT Solar d.o.o. Sarajevo - članak ugljični otisak
Izgradnja jedne solarne elektrane: ključ u ruke, EMT Solar d.o.o. Sarajevo

Od 2005. godine do sada, protokol iz Kyota uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime potpisale su 192 zemlje, a obavezujući je za industrijske zemlje i privredu u tranziciji sa svrhom ograničenja i smanjenja emisije stakleničkih plinova u skladu sa dogovorenim pojedinačnim ciljevima. Zemlje potpisnice obavezale su se na povremeno izvješćivanje o emisijama, te usvajanje mjera i politika kojima se ublažava njihov uticaj na globalne klimatske promjene.

U svrhu smanjenja emisija u zraku, posebno CO2, uspostavljen je sistem trgovine emisijskim jedinicama stakleničkih plinova koji nudi mogućnost većim zagađivačima za otkup emisijskih jedinica od onih operatera koji su proizveli manje količine stakleničkih plinova, čime se na području Europske Unije postiže preraspodjela emisija, a ujedno se takvim finansiranjem stimulira ekološki prihvatljivija proizvodnja i tzv. “zelena” tehnologija.

Postoji i detaljniji izračun prema kojem se emisije stakleničkih plinova raspoređuju po stanovniku, odnosno ukupne emisije dijele s brojem stanovnika i dobiva se prosječna vrijednost po stanovniku ili po zemlji pojedinačno.

U razvijenijim zemljama, potrošnja energije značajno podiže vrijednost ugljičnog otiska po stanovniku, zato je poželjno da se električna i toplinska energija ne rasipaju. Izborom dobavljača električne energije, tamo gdje je to moguće, pojedinac upotrebom energije iz obnovljivih izvora smanjuje svoj ugljični otisak.

Do izražaja dolazi energetska učinkovitost zgrada u kojima živimo, upotreba uređaja nužnih za rad i život s opcijom isključivanja kada se ne koriste, zatim upotreba energije dobivene iz obnovljivih izvora poput solarne energije, energije vode ili vjetra i slično.

Cilj Europske Unije do 2050. godine

Razvijanjem kružnog modela privrede države su prihvatile smjernice Europske Unije koja je u svojim strategijama i politikama postavila cilj prema kojem bi Europa do 2050. godine trebala biti kontinent bez emisije CO2. Ostvarivanjem ovog cilja, doprinijelo bi se usporavanju trenda globalnog zagrijavanja.

2015. godine postignut je Pariški sporazum o klimatskim promjenama koji je stupio na snagu 2016. Godine, a potpisale su ga 194 države i ratificirale njih 118. 2018. godine, Europska komisija predstavila je dugoročnu stratešku viziju smanjenja emisije stakleničkih plinova.

Zacrtani su ciljevi prema kojima se od svih zemalja članica EU-27 do 2030. godine očekuje smanjenje emisija stakleničkih plinova za 55 posto u odnosu na razine iz 1990. godine, dok bi se potpuno smanjenje trebalo postići do 2050. godine.

Zelena ekonomija u Bosni i Hercegovini

Revidirani ciljevi u podnesenim Utvrđenim doprinosima su ambiciozniji i zahtjevaju da se Bosna i Hercegovina obveže se na smanjenje emisija za više od jedne trećine do 2030. godine i dvije trećine do 2050. godine, u odnosu na nivoe emisija iz 1990. godine. Utvrđeni doprinosi predstavljaju opredjeljenje države da smanji emisije stakleničkih plinova.

Bosna i Hercegovina ima odličan potencijal za korištenje solarnih i drugih izvora energije, poput vjetra, u vrijeme kada su tehnologije pristupačnije i povoljnije nego ikad prije. Međutim, intenzivno oslanjanje na ugalj kao izvor energije osjeća se svakim udahom građana tokom zimskog perioda, što ovu državu stavlja među najlošije rangirane zemlje u svijetu po broju izgubljenih života zbog zagađenja zraka.

Proizvodnja zelene energije isplativija je od proizvodnje energije u elektranama na ugalj. Firme mogu smanjiti svoj ugljični otisak, a istovremeno imati koristi od povećane produktivnosti i smanjenih troškova.

Prelazak na zelenu ekonomiju predstavlja i priliku za otvaranje novih, zelenih radnih mjesta i poboljšavanje efikasnosti. Potrebne su politike i zakonodavstvo kao podrška prelasku s elektrane na ugalj – na čistije izvore energije, uključujući reformu Zakona o električnoj energiji i prirodnom plinu, kao i postepeno ukidanje subvencija na ugalj.

Primjena će ubrzati napredovanje prema dogovorenim ciljevima, poput prioriteta utvrđenih za napredovanje u pristupanju Europskoj Uniji i Okviru za realizaciju ciljeva održivog razvoja u Bosni i Hercegovini.

Instalacija solarne elektrane: Ključ u ruke, firma EMT Solar d.o.o. Sarajevo
Instalacija solarne elektrane: Ključ u ruke, firma EMT Solar d.o.o. Sarajevo

marketing

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime